Maratonci trče poslednji krug

Piše: Vukota Govedarica 

Lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata je u proteklih petnaest godina nebrojeno puta manipulisao u vezi nezavisnosti Republike Srpske. Takođe je u prošlosti bezbroj puta najavljivao kako će vratiti sve nadležnosti koje su prenesene sa Republike Srpske na nivo BiH.

Čak je najavljivao tužbu protiv visokih predstavnika u BiH, Volfganga Petriča i Pedija Ešdauna za sve ukupno političko nasilje koje su učinili u svom mandatu, računajući da će narod vremenom zaboraviti njegove navode. Ešdaun je umro krajem 2018. godine a da najavljena tužba protiv njega nikada nije pokrenuta.

Petrič još uvijek očekuje moguću tužbu koju je Dodik najavio u ime Republike Srpske.

Srpski član Predsjedništva BiH sada je najavio da će Republika Srpska do 20. oktobra imati napisane sve zakone kojima se jedan dio ranije prenesenih nadležnosti vraćaju Republici Srpskoj a da će 26. oktobra biti zakazana sjednica Narodne skupštine Republike Srpske koja će o tim prijedlozima odlučivati.

Dakle, vrlo brzo ćemo saznati da li je u pitanju kvazi tema ili krajnja namjera vladajuće političke elite u Republici  Srpskoj.

Кada je već spomenusmo, gdje je vladajuća politička elita Republike Srpske kada ih izuzmemo iz postojećih afera?

Na temu ideje o nezavisnosti Republike Srpske, unutar Bosne i Hercegovine, jedino se oglašava Milorad Dodik. On djeluje i kao ideolog i kao portparol. On se jedini u javnosti eksponira po ovom pitanju dok ostali ćute i zabrinuto po sebe klimaju glavom.

On se za sada ponaša kao da je jedino njemu stalo da se prenesene nadležnosti vrate Republici Srpskoj ali isto tako svi učesnici na političkoj sceni znaju da to on radi zbog konstantnog pada ličnog rejtinga i odgovornosti koju nosi za sve i svakoga. Istini za volju, Dodik je od osnivanja, na taj način postavio stvari u svojoj  partiji tako pa ne treba čuditi zašto ostali ćute i razmišljaju kako se strpiti i spasiti u brodolomu koji dolazi.

S druge strane, stvari izgledaju malo drugačije.

Dodik je svjestan da on samo istupa u javnosti a da će drugi na pravne akte stavljati svoje potpise.

Prvi koji se nalazi u problemu je Radovan Višković koji je dobio partijski zadatak da Vlada do srijede pripremi potrebne akte. Takođe, svoje potpise na izglasane zakone staviće Nedeljko Čubrilović kao predsjednik NSRS i konačno, prije objavljivanja u Službenom glasniku, ukaz o proglašenju zakona potpisaće Željka   Cvijanović u ulozi predsjednika Republike Srpske.

Ukoliko zahuktala kriza, koju je izazvao Dodik dobije pravac krajnje namjere i realizacije njegove ideje, onda Višković, Čubrilović i Cvijanovićeva moraju znati da  su formalno pravno oni najodgovorniji za ono sa čim će se suočiti a ne Milorad Dodik.

U tom slučaju, njih troje nisu ništa drugo nego njegovi pokusni kunići u eksperimentu u kome traži mogućnost za svoj politički spas, što je nemoguća misija. Agoniju svemu tome će svakako produžiti Vijeće naroda i mogućnost pokretanja zaštite  vitalnog  interesa.

Biće vrlo zanimljivo - da li će klub Hrvata pokrenuti vitalni interes, jer za Bošnjake je to sasvim izvijesno. Кakvu će instrukciju Hrvatima, koji su došli linijom HDZ-a, izdati Dragan Čović ostaje da se vidi.Mislim da Čović neće mnogo rizikovati.

U ovom slučaju konačnu odluku donijeće Ustavni sud Republike Srpske, odnosno Vijeće za zaštitu vitalnog interesa i ta odluka će biti poznata do kraja godine, izuzev ako se bude vršio politički pritisak da se ne žuri do izbora.

Ukoliko Ustavni sud na čijem čelu se nalazi nekadašnji Dodikov ministar, Džerald Selman, odbije pokrenute vitalne interese, zakoni će vrlo brzo stupiti na snagu.

Ako je u pitanju kvazi tema i unaprijed osmišljena politička igranka, moguće je da se pokrenuti vitalni interesi prihvate kao osnovani i to  je onda izlazna opcija za proizvedenu krizu u kojoj će svu vatru u isfingiranim optužbama progutati Selman, stari Dodikov drugar.

Usvojeni zakoni u Narodnoj skupštini smatraće se propalim te neće biti objavljeni u Službenom glasniku Republike Srpske. Tako bi se  kriza okončala a Dodik bi našao krivca u pripadniku bošnjačke nacionalnosti i lako bi se opravdao pred javnošću.

Druga opcija za Dodikov izlazak iz haosa koji se sprema ne postoji, izuzev povlačenje i kapitulacija kada iz straha bude vidio kako su prošli pokusni kunići njegovog eksperimenta.

Ako je Dodikova opcija krajnja namjera i vraćanje prenesenih nadležnosti onda neka nam je Bog na pomoći.

U tom raspletu, događaje je nemoguće vidjeti bez međunarodne intervencije.

Treba napomenuti da je SFOR davne 2004. godine predao mandat EUFOR-u. Međutim, Rezolucijom Savjeta Bezbijednosti UN-a 1575 ostala je klauzula da NATO i dalje ostaje nadležan po pitanju sigurnosti ukoliko ona bude ugrožena.

Dodikova najava da će formirati Vojsku Republike Srpske i preuzeti sve vojne garnizone na teritoriji naše Republike Srpske, ukoliko je u domenu krajnje namjere, probudiće Sjeverno-atlanski savez koji će odreagovati bez ikakvog oklijevanja.

Srbi se moraju prisjetiti, tamo gdje dolazi NATO, sve se završava međunarodnom mirovnom konferencijom za koju bi teško imali snage. Vjerujem da to mnogi Srbi znaju, ali onaj ko nas vodi taj očito neće da zna, jer ne misli o narodu već isključivo o sebi i kapitalu svoje porodice.

Ovu moguću političku scenografiju, završiću sa nekim ličnim saznanjima iz vremena dok sam bio na čelu Srpske demokratske stranke.

Imajući u vidu da su isključivo Srbi, što direktno glasajući što indirektno potvrđujući u Parlamentu BiH, nametnute zakone visokih predstavnika prenosili    nadležnosti na nivo BiH, u arhivi SDS-a sam pretražio sve zapisnike sa sjednica stranačkih organa i uvjeriose da SDS na svojim organima nikada nije donosio odluke o prenošenju nadležnosti u kojima je učestvovao za razliku od SNSD koji je iste proklamovao u javnosti.

To su uspješno svojim uticajem završavali pojedinci preko izabranih predstavnika koji su morali stidljivo i nerado da glasaju za takva rješenja. Mnogi su platili cijenu otporu koji su davali, jer nije Ešdaun džaba nemilosrdno „sjekao“ kadrove SDS-a. SNSD je glasao sa ponosom, duboko uvjeren da je to pravi put kojim Republika Srpska treba da ide.

Našim narodnim poslanicima koji će uskoro raspravljati o zakonu kojim se ponovo formira Vojska Republike Srpske preporučujem da obrate pažnju kako su u ono vrijeme Dragan Кalinić i Milorad Dodik progurali kroz NSRS saglasnost za donošenje prvog Zakona o odbrani BiH 2003. godine kako bi 2005-e Vojska Republike Srpske bila ugašena. I danas,poslije toliko godina, svi su opet zajedno, sa ostalim maratoncima, trče poslednji krug.

(BN)