''Budi jaka, i ja sam u tuđini...''
„Dođeš u prazan stan. Sačeka te tišina. U tuđini si. Među brojnim ljudima, a sam. Umoran da bi spremio hranu. Radiš, spavaš i ponekad jedeš. I fali ti zagrljaj. Neko da pita kako si. I najlakše bi bilo plakati. Ali ne. Mazge stisnu zube i osmjehnu se. Sutra je novi dan za borbu”.
Srbija
Ovako u nekoliko rečenica izgleda borba sa samim sobom nekoga ko je otišao preko u potrazi za boljim životom. U onom dijelu dana između posla i sna kada ti “sve fali”. A na ovo niko ne računa dok još u zavičaju kalkuliše koliko bi tamo preko bolje živio, koliko je veća plata i sistem funkcioniše, sve dok preko i ne ode.
Ovim tvitom, potpuno svjesna situacije u kojoj se nalazi, pokrenula je djevojka iz Srbije i druge ljude da pokažu empatiju i upute joj lijepe želje.
“Budi jaka. Znam. I ja sam u tuđini”.
“Razumijem te. Moramo biti jake za sve, da sam ti bliže zagrlila bih te…”
I dok nam se većina poznanika koji su napustili Srbiju u potrazi za boljim životom smiješi sa društvenih mreži, vjerujemo da su dobro postupili i da je njihov život zaista bolji, malo je onih koji će na ovaj način otvoriti dušu i priznati da su ipak sami i često tužni.
Neki su i pored dobre zarade i boljeg života, bar u onom finansijskom smislu, tako, ipak odlučili da se vrate. Svoju priče i razlog povratka iz Njemačke podijelio je sa Blicem Subotičanin koji “nije mogao više biti sam u četiri zida.
– Istina je. Zato sam se vratio i za sada ne planiram da ponovo okušavam sreću u inostranstvu. Čudno je to, zato što sam otišao sa obezbijeđenim radnim mjestom i tamo imam prijatelje. Verujte da to ipak nekada nije dovoljno da bi bio srećan kao što sam sada. Osjećao sam se izolovano i loše – kaže Nikola iz Subotice.
Nikolini problemi su počeli kada se pokazalo da mu posao ne odgovora, a dokumentacija koju je imao nije mogla da mu obezbijedi bolje radno mjesto.
– Imao sam kakav-takav društveni život i tamo su bili uz mene moji ljudi koji su mi puno pomogli i trudili su se da mi ništa ne nedostaje. Ali, oni imaju svoje porodice i rade non–stop. Kada bih otišao sam u stan, među četiri zida, bacao sam pogled u nazad, pitao se šta sam postigao, a stalno mi je u glavi bilo da sam sam. Dani su prolazili tako i to me je dovelo do letargije, a onda je sve počelo da me vuče nazad. Sasjekao sam sve i vratio se – kaže Subotičanin.
Ne kaje se što se vratio i vjeruje da bi čak i da je imao posao kakav je želio duže od pet godina ne bi mogao da bude u drugoj državi.
– Navikao sam da živim punim plućima, a tamo se ne može tako živjeti. Čak ni domicijalno stanovništvo ne živi tako, a kamoli stranci. Svi su zatvoreni. Stranci su naravno dobrodošli, ali svi u dubini duše znamo da nismo. Na kraju ih pročitaš – zaključio je Nikola.
Međutim, među “odbjeglima” u bolji život je i jedna tročlana porodica čiji se članovi “iako ne dolaze u prazan stan često osjećaju upravo kao da su sami na svijetu”.
– Suprug i ja smo se zaposlili, kćerka ide u školu i ima sportske aktivnosti poslije časova. Srećni smo što smo našli lijepu kuću u seoskom okruženju. Oko sat vremena putujemo na posao što nije puno, ali kada stignem kući najčešće suprug već drema zbog umora, a kćerka još nije stigla. Često sjednem sama za sto i zaplačem. Gledam oko sebe i pitam se zašto smo morali otići daleko od porodice i prijatelja. Nedostaje mi čak i komšinica koju nisam podnosila – kaže Suzana S.
Bračni par u blizini Minhena nema mnogo vremena koje mogu provesti zajedno, a i kada su slobodni osjećaju se umorno.
– Suprug me zagrli i kaže da bi mogli da izađemo na večeru samo nas dvoje, ali da nam je možda pametnije da se odmorimo. To se za godinu dana dogodilo više puta i ne zamjeram mu. Iscrpljeni smo. Tada bi najviše voljela, osim njega, da mogu da pozovem kumu na kafu. Džabe se nasmiješim ovdje komšinici i javim ljubazno, čak sam jednu pitala za savjet. Rekla je da ne brinem za veš i štipaljke u prostoriji gdje nam stoje svima veš mašine jer ovdje niko od stanara ne krade i zatvorila je vrata. Donekle je i razumijem, ali nisam navikla na takvu hladnoću – kaže Suzana.
Suprug ove Palićanke pozvao je na večeru kolege, takođe strance u Nkemačkoj.
– Dvojica su otvoreno rekla da ne žele da dođu, a kolega koji je nedavno došao iz Srbije mu je diskretno dao do znanja “da uspori malo sa družbom”. Zavisi od ljudi. Nije lako. Malo je onih kojima je u tuđini sve potaman. Ali, znamo zašto radimo, dok emocije, htjeli ili ne, guramo pod tepih – poručila je.
Ne može Viber da zamijeni zagrljaj
Njena ćerka preko Vibera održava kontakt sa drugaricama iz Srbije. Jedno veče bilo je posebno potresno, rasplakale su se obje:
– Drugarice su se okupile i na video pozivu uputile su joj zagrljaje i rekle da idu u šetnju. Pogodilo ju je što nije sa njima, a ni poslije godinu dana nije stekla blisku drugaricu u novoj školi. Rekla mi je “I kod kuće je nekada tako, ali sam znala da ću ih vidjeti sutradan. Sada Viber više nije isti kao kada smo kući”. I ja sam shvatila da sam poruke u Srbiji slala radi dogovora, a sada su mi one sve kada su u pitanju neki ljudi. I to je tužno. Ne može poruka da zamijeni zagrljaj.
(Blic)
Ovim tvitom, potpuno svjesna situacije u kojoj se nalazi, pokrenula je djevojka iz Srbije i druge ljude da pokažu empatiju i upute joj lijepe želje.
“Budi jaka. Znam. I ja sam u tuđini”.
“Razumijem te. Moramo biti jake za sve, da sam ti bliže zagrlila bih te…”
I dok nam se većina poznanika koji su napustili Srbiju u potrazi za boljim životom smiješi sa društvenih mreži, vjerujemo da su dobro postupili i da je njihov život zaista bolji, malo je onih koji će na ovaj način otvoriti dušu i priznati da su ipak sami i često tužni.
Neki su i pored dobre zarade i boljeg života, bar u onom finansijskom smislu, tako, ipak odlučili da se vrate. Svoju priče i razlog povratka iz Njemačke podijelio je sa Blicem Subotičanin koji “nije mogao više biti sam u četiri zida.
– Istina je. Zato sam se vratio i za sada ne planiram da ponovo okušavam sreću u inostranstvu. Čudno je to, zato što sam otišao sa obezbijeđenim radnim mjestom i tamo imam prijatelje. Verujte da to ipak nekada nije dovoljno da bi bio srećan kao što sam sada. Osjećao sam se izolovano i loše – kaže Nikola iz Subotice.
Nikolini problemi su počeli kada se pokazalo da mu posao ne odgovora, a dokumentacija koju je imao nije mogla da mu obezbijedi bolje radno mjesto.
– Imao sam kakav-takav društveni život i tamo su bili uz mene moji ljudi koji su mi puno pomogli i trudili su se da mi ništa ne nedostaje. Ali, oni imaju svoje porodice i rade non–stop. Kada bih otišao sam u stan, među četiri zida, bacao sam pogled u nazad, pitao se šta sam postigao, a stalno mi je u glavi bilo da sam sam. Dani su prolazili tako i to me je dovelo do letargije, a onda je sve počelo da me vuče nazad. Sasjekao sam sve i vratio se – kaže Subotičanin.
Ne kaje se što se vratio i vjeruje da bi čak i da je imao posao kakav je želio duže od pet godina ne bi mogao da bude u drugoj državi.
– Navikao sam da živim punim plućima, a tamo se ne može tako živjeti. Čak ni domicijalno stanovništvo ne živi tako, a kamoli stranci. Svi su zatvoreni. Stranci su naravno dobrodošli, ali svi u dubini duše znamo da nismo. Na kraju ih pročitaš – zaključio je Nikola.
Međutim, među “odbjeglima” u bolji život je i jedna tročlana porodica čiji se članovi “iako ne dolaze u prazan stan često osjećaju upravo kao da su sami na svijetu”.
– Suprug i ja smo se zaposlili, kćerka ide u školu i ima sportske aktivnosti poslije časova. Srećni smo što smo našli lijepu kuću u seoskom okruženju. Oko sat vremena putujemo na posao što nije puno, ali kada stignem kući najčešće suprug već drema zbog umora, a kćerka još nije stigla. Često sjednem sama za sto i zaplačem. Gledam oko sebe i pitam se zašto smo morali otići daleko od porodice i prijatelja. Nedostaje mi čak i komšinica koju nisam podnosila – kaže Suzana S.
Bračni par u blizini Minhena nema mnogo vremena koje mogu provesti zajedno, a i kada su slobodni osjećaju se umorno.
– Suprug me zagrli i kaže da bi mogli da izađemo na večeru samo nas dvoje, ali da nam je možda pametnije da se odmorimo. To se za godinu dana dogodilo više puta i ne zamjeram mu. Iscrpljeni smo. Tada bi najviše voljela, osim njega, da mogu da pozovem kumu na kafu. Džabe se nasmiješim ovdje komšinici i javim ljubazno, čak sam jednu pitala za savjet. Rekla je da ne brinem za veš i štipaljke u prostoriji gdje nam stoje svima veš mašine jer ovdje niko od stanara ne krade i zatvorila je vrata. Donekle je i razumijem, ali nisam navikla na takvu hladnoću – kaže Suzana.
Suprug ove Palićanke pozvao je na večeru kolege, takođe strance u Nkemačkoj.
– Dvojica su otvoreno rekla da ne žele da dođu, a kolega koji je nedavno došao iz Srbije mu je diskretno dao do znanja “da uspori malo sa družbom”. Zavisi od ljudi. Nije lako. Malo je onih kojima je u tuđini sve potaman. Ali, znamo zašto radimo, dok emocije, htjeli ili ne, guramo pod tepih – poručila je.
Ne može Viber da zamijeni zagrljaj
Njena ćerka preko Vibera održava kontakt sa drugaricama iz Srbije. Jedno veče bilo je posebno potresno, rasplakale su se obje:
– Drugarice su se okupile i na video pozivu uputile su joj zagrljaje i rekle da idu u šetnju. Pogodilo ju je što nije sa njima, a ni poslije godinu dana nije stekla blisku drugaricu u novoj školi. Rekla mi je “I kod kuće je nekada tako, ali sam znala da ću ih vidjeti sutradan. Sada Viber više nije isti kao kada smo kući”. I ja sam shvatila da sam poruke u Srbiji slala radi dogovora, a sada su mi one sve kada su u pitanju neki ljudi. I to je tužno. Ne može poruka da zamijeni zagrljaj.
(Blic)
Povezane vijesti
Komentari (29)
revoke
Ko god ne moze bez smrdljivog Balkana nek se vrati. To je najmanji problem.
memo88
" Selo hvali u grad se svali ! "
walter
bla bla otkad znam za sebe oduvijek slušam ove tužne komentare od rodbine i poznanika iz inostranstva ALI manje od 1% se stvarno vrati i poslije sami vide da su pogriješili samo ne priznaju.
DALEKO BALKAN OD MENE BIO
MENI DOBRO DA NE MOZE BOLJE BITI I FALA BOGU BALKAN MI DALEKO OD KUCE UVJEK BIO!!! MELANHONIJA ZA SLABE I PROPALICE - JA SAM ODAVDE GDJE SE BOLJE ZIVI!!!
John Wayne
Svaki pocetak u novoj zivotnoj sredini je tezak cak iako je to selidba unutar sopstvene drzave. To je zbog perioda privikavanja na novu sredinu te vremena potrebnog da se upoznaju ljudi. Pogotovo je tezak pocetak u stranoj drzavi zbog ne ili slabog poznavanja jezika kao i kulture i sistema u toj zemlji. Najmanje 90% ljudi koji se seli u Njemacku ne zna ili veoma slabo zna jezik, i sam sam bio takav pa znam o cemu pricam. Cak i danas, nakon 1 godinu i 3 mjeseca nisam zadovoljan znanjem jezika ali eto znam ga dovoljno da trenutno radim kao pomocnik inzinjera. Ono sto je cudno za nase ljude je da uopste ne zele da uce jezik vec se uhvate posla koji su dobili i drze ga se kao sto su to radili u zemljama ex Yu. Naravno, bez znanja jezika ne mozete da nadjete bolji posao, da budete bolje placeni, a pogotovo ne mozete da se druzite sa Njemcima. Oni ako moraju da nekome ponove 10 puta nesto poslovno, ne zele to da rade i privatno sto je i razumljivo. Poslovno su vecinom Njemci veoma prijatni i ljubazni i ako treba ponovice vam i 100 puta nesto ukoliko ne razumijete. I kod njih ima i dobrih i losih ljudi pa na koga naletite. Ja sam imao srecu da sam prvih godinu dana dok sam u Berlinu zivio i radio kao elektricar, upoznao nekoliko Njemaca sa kojima sam se i privatno druzio i nisam osjetio nikakvu hladnocu i odbojnost. U sadasnjoj firmi imamo organizovano 1 sedmicno odbojku, a 1 mjesecno rostilj i koliko sam upoznao ljude, sasvim su ok. Sustina je da je sve do vas i da ako ste nostalgicni onda ne treba da dolazite. Uopste nije tacno da se nema vremena. Radi se 40h nedeljno i ni minut vise osim u posebnim slucajevima koji su rijetkost.. Radio sam i kao elektricar i trenutno radim kao pomocnik inzinjera tako da poznajem kako se radi i na gradjevini i u kancelariji. Ja radim iskljucivo za Njemce jer ako radite za nase ljude onda, cast izuzetcima imate istu situaciju kao i u ex Yu, gdje da biste nesto zaradili morate da radite dosta prekovremeno. A to onda znaci da nemate vremena nizasta i onda imate situaciju koju imaju ovi ljudi. Supruga i ja sedmicno bar 2 puta idemo u restoran, takodje veoma cesto i u kafanu cak i cesce nego sto smo to radili u Banjoj Luci i uz to, ove godine, idemo 2 puta na godisnji odmor sto je u Banja Luci bila misaona imenica iako sam radio kao elektroinzinjer i imao za nase uslove sasvim dobra primanja. Sto se tice ustede, kad sve saberemo i oduzmemo ostane nam priblizno 1 plata. Znaci, da biste imali ok zivot potrebno je da imate znanje jezika. Ja znam ljude koji placaju uslugu kod mobilnog operatera iako im taj operater ne isporucuje uslugu, a sto je protivzakonito. Ali kako to da covjek nekom nepismenom objasni, kumio i molio da zajedno odemo do tog operatera ali ne, oni znaju jezik i pomoc im ne treba i samo gledaju Ljubisu Kobasa (nemam nista protiv covjeka) i to preko mog interneta jer mi je zao djece pa smo im supruga i ja dali sifru. I naravno, takvi ljudi obicno samo kukaju, nista im ne valja, stalno su u nekom strahu da ce se uglaviti u novcane probleme i kad dobiju najobicnije obavjestenje i najradije bi se vratili dole ali se nikad ne vrate. Ja, licno, u Banja Luku se nikad ne bih vratio. Jednostavno, neuporedivo je pogotovo nakon svega sto se dole desava. Naravno nije idealno, i prvih 2-3 godine se covjek dobro namuci, sto je i razumljivo jer ipak ste stranac koji ne zna skorom pa nista. I samo da jos dodam da je posao njegovateljke najgori i najtezi posao i divim se ljudima koji to rade kao sto je i moja supruga, koja sad radi kao medicinska sestra i kojoj je vec sefica i nacelnik odjeljenja, nakon 2 mjeseca rada, rekli da obavezno ostaje nakon probnog rada i dali joj godisnji odmor u probnom radu, a sve zato sto zna jezik. Na odjelu od nasih 16 ljudi samo ona i jos 2 osobe pricaju veoma dobro jezik dok ostali znaju 100 rijeci i uopste jezik ne uce. Znaci ljudi, znanje jezika i sasvim normalan rad i imacete veoma dobar zivot.
Stranac
Kakve gluposti pisete. Nigdje nema gore nego u Bosni. Ja zivim vani vec 8 godina, nikad bolju odluku nisam donijela. Imam sigurnost, dobar posao, kupila stan, idem na odmor od plate a ne na kredit, ima ustedjevinu. Ne bih se vratila ni za sta na svijetu. Nista mi ne nedostaje. Sunce I nebo su ljepsi kad ne mislim sta cu jesti I od cega cu platiti racuna, ne mislim hoce li me neko cuti ako izrazim nezadovoljstvo o politicarima I vlasti. Imam pravo da budem sta hocu I kad hocu. Ljudi su vesela I sale se. Sretno ljudi. Nema budala da ih tjera u stranku, da im govori da cute jer neko ce cuti. Pa kakvi ste vi to novinari? Ovakve gluposti su cista propaganda. A kome ne valja ovo sve navedeno, onda vala prnje u ruke I kuci u tor.
Mnogo smo mi lebdili
Svaka prica je samo malo drugacija . Neko ima srecu i nadje dobar posao a neko prodje kao bos po trnju . Najteze mi je bilo kad dodjem na odmor cijela familija ocekuje da je izdrzavam a ja nemogu da prezivim sa jednom platom . Svi me napadaju a ja nemogu da im dokazem da je zivot sa porodicom i jedmom platom nemoguc. Nasi ljudi vrlo malo koriste mozak i uvijek je bolje tamo dje nisu .
Iseljenik
Pa vrati se kuci,zasto se patis zaboga milog.
Ne volem
Ove price...vi se bar nasmijete kad dodjete na godisnji..mi smrknuta napacena nacija cijelu godinu..kome se ne svidja vani da se mijenjamo za ovaj tamni vilajet..i ne se.....
bogalj
Ne mogu ići u inostranstvo zato što sam nesposoban za rad.
Nostradamus
E Nikola dodjes mjesec dva ili godinu i mislis da treba sve da bude rijeseno.Treba se boriti i imati strpljenja samopouzdanja i imati cilj.Ti to nista nisi imao i vratio si se brzo si donio odluku,ali imat ces dosta vremena za kajanje.Ja sa radio 10 godina i borio se da mi bude bolje mijenjao poslove ali imao cilj.Cilj je da ne budem sam u cetiri zida ozenio se zena radi pa kada je otisla na porodiljsko i dalje je imala primanja.Poslije dvije i po godine ponovo se vratila na posao gajimo djecu.Djeciji doplatak siguran plate takodje djetetu mogu priustiti mnogo sto moji roditelji meni nisu.Za sve ovo kod nas nebi nikada uspio.Zadovoljan sam
Zika
Svi su mislili med i mlijeko ali se zajebali.
Ja
Sve je to lijepo sto pise i tacno samo koliko puta se kod nas vidite mjesecno sa prijateljima kumovima i rodbinom razmislite malo.
Ostavite komentar
Komentari se objavljuju nakon odobrenja moderatora.