Vuković: Kakav vama baja treba?

On je alfa i omega, sve i svja, nezaobilazni faktor, garant opstanka, vitalni nacionalni interes.

Predsjednik, vođa, šef, gazda, gospodar. Dašak svježeg vazduha, kolovođa evropskog puta, američki čovjek, najpouzdaniji ruski saveznik, srbenda od dva metra i 150 kila, Beograđanin koji preliva iz kruga dvojke, veći i od Singidumćana. Najveći najmanji Bosanac.

Voćar, mesar, prodavac namještaja, stanodavac, plejmejker.

On je zakonodavac, ustavotvorac, svedržitelj.

Ne može mu niko ništa, jači je od sudbine! Ne mogu mu ništa izbori, ulica, međunarodne sankcije, Brisel, Sarajevo, Beograd, 40 britanskih špijuna i Amerika cijela. Uzalud ga napadali krevetom sa Trga, šleperima sa glasačkim listićima, državnim udarom na stepenište javnog servisa i gradonačelnikovu miksetu, uzalud su šaka penzionera i žena šetali oko crkve i prijetili pesnicom kao petom i svijećama kao šestom fazom obojene revolucije.

Ne mogu mu ništa ni mangupi iz vlastitih redova, zub vremena, opozicija pogotovo…

„Alo, ja sam ovdje najveći baja“, odavno je postavio stvar na svoje mjesto!

Ali… Iako to, znam, zaista zvuči nerealno, nemoguće, za mnoge i zastrašujuće, apokaliptično, on ipak neće vladati dovijeka! Ok, znam, znam, zvuči nerealno, kao što rekoh, ali možda se jednom desi i tako nešto, čudo neviđeno!

Da. Vrlo je neugodno, opasno, uskoro vjerovatno i kažnjivo postavljati takva pitanja, ali, eto, čisto hipotetički, kao u SF romanima, mamurnoj kafanskoj razbibrizi, pokušajmo da zamislimo, postavimo u sebi pitanje: šta bi bilo poslije. Može li opstati entitet, država, univerzum? Ima li života poslije baje?

Kakav bi bio baja poslije baje? Ko bi bio novi baja? Klinac od 25. godina koji je danas jedina uzdanica mnogima do tada će možda biti starac, metuzalem, korisnik albanskih pelena. Ostalima će se zaboraviti imena. Možda će novi vožd da se pojaviti iz partijskog podmlatka koji ne mora ništa da uči samo ako zna da odabere pravu stranu ili, sačuvaj Bože, neko iz dobojske grupe, sokolačkog klana, mrkonjićkog biznis kluba, frakcije DNS-ove frakcije Demosa, Deposa, kako li već. Ko zna!?

Kako će se birati novi baja? Hoće li njegovo ime predložiti neki lažni portal, pa preuzeti javni servis ili će se raspisati konkurs za baju, međunarodni tender, organizovati posijelo, zadruga, grand parada, pinkove zvjezdice? Fajnal for u Laktašima?

Znamo svi da nam baja treba, da nam je baja suđen, da ovaj narod ne umije bez baje, da bi izgubio identitet, kompas, da bi morao sam da odlučuje, bira svoj put, ali smijemo li bar da maštamo o njegovoj profilnoj slici i karakteru?

Živio je jedan veliki državnik kojeg su zvali baja. Kršteno ime bilo mu je Nikola Pašić. Znate, onaj što mu je sin bio truli bogataš, zbog čega ih je slavni Arčibald Rajs najžešće isprozivao u „Čujte, Srbi!“. Ni kralj mu kasnije nije htio dati mandat!

Baja je bio i alter ego Branka Ćopića, radoznali dječak, dobroćudni šaljivdžija.

No, novim naraštajima poznatiji su i miliji lik i djelo druge dvojice, Nedeljka Bajića Baje i Baje Malog Knindže, mnogo zgodnijih za lupanje čaša u patriotskom delirijumu pod šatorom.

Baja je, piše na vikipediji, riječ turskog porijekla i znači – bik, u drugoj varijanti radi se o mađarskoj riječi – čobanin, a negdje se može naći i značenje – bogata srpska porodica sa ogromnim posjedom i dvorcem.

U Bosni se pod bajom misli na seljaka, buzdovana, balvana, vulgarnu i neotesanu personu (ali i vrstu drvene vreće, sitnog kukca, čovjeka veseljaka).

Najljepši oblik značenja baje je – dasa, lafčina, ljudina, šmeker, faca, lik, car… Onaj koji nikada ne napada golorukog, ne udara nisko, uvijek staje na stranu slabijeg, svojim prsima štiti nejač, prkosi siledžijama, udara šakom o sto kada shvati da su zlo i pokvarenost uzeli previše maha. Ne bi taj slagao ma koliko da košta. Ne trpi uvlakače, prezire šlihtere, sjecikese, preletače, nikogoviće. Dobro pamti sve, ali nije osvetoljubiv. Gleda svoj narod u oči, ali i u dušu! Neprijatelji ga se plaše, ali ga i poštuju! Djeca ga obožavaju, ali ne samo njegova, već sva djeca!

Takav baja nama treba, ali nikada ga nećemo imati, a nismo ga, vala, ni zaslužili!

Autor: Đorđe Vuković
(Izvor.ba)