Savjest društva ili vječna straža

Pitaš se da li vlast, ustrojena prema dejtonskom ustavu, u Republici Srpskoj generiše korupciju, nepotizam i svakojaki kriminal? Da li sadašnji režim namiješta milionske tendere za ortačke firme (ProInter, Integral Inženjering, MG Mind itd), otima li zemljiše, kako društveno tako i privatno (Grand Trade), gradi li najskuplje puteve na svijetu (Integral Inženjering) da bi s njima podijelio milionske “viškove”? Da li uski krug primitivaca udruženih sa režimom muze budžet Republike Srpske, u koji idu tvoje poreske pare, kao otpisanu kravu-muzaru? Vidiš li omladinu u redovima pred slovenačkim konzulatom i dilere drogom pred školama?

Svaki dan gledam ljude na Trgu Krajine u Banjaluci. One što već više od četiri mjeseca, iz dana u dan, dolaze da podrže roditelje i prijatelje ubijenog mladića, Davida Dragičevića, u njihovom pokušaju da saznaju istinu o smrti svog sina. Tražeći istinu oni zahtijevaju i pravednu kaznu za one koji su skrivili Davidovu smrt.

Savjest društva ili vječna straža

Svaki dan neumorni otac ponavlja uvijek iste riječi: istina i pravda. Performans grupe čiji broj varira od nekoliko desetina do više stotina ljudi na glavnom gradskom trgu (kojem su ovi ljudi dali Davidovo ime), ima svoj uobičajeni tok. Otac Davor ulazi u srcoliki prostor koji predstavlja mjesto sjećanja na njegovog sina, tri puta se prekrsti prije nego što tri puta ljubi Davidovu sliku, a onda se vraća na improvizovani podijum, uzima mikrofon i ponavlja, neumorno, uvijek istu poruku: David je ubijen, ubice i njihove pomagače štiti sistem Republike Srpske ali će oni ipak biti pronadjeni, a pravda će trijumfovati.

Na podijumu iza njega su ljudi koji čine jezgro grupe “Pravda za Davida”. To su Davidovi prijatelji i prijateljice, njihovi roditelji, još koji aktivista. Davidovi roditelji, Davor i Suzana naizmjenično ali bez ustaljenog reda govore okupljenim ljudima. Nakon Davora mikrofon uzima neko iz grupe pa pročita pjesmu, očita molitvu ili iskaže vlastitu poruku. U gotovo ritualnom ponavljanju poslije toga se čuje himna ove skupine ljudi, rep-pjesma „Klinac u getu“ koju je pokojni David napisao kao 16-godišnjak. Iz mase dolazi poklič: „Pravda za Davida“, na šta grupa uzvikuje: „Pravda!“, opet poklič: „Pravda za svu našu djecu“ i odgovor: „Pravda!“, potom usklič: „Ostajemo do kraja“ i odgovor: „Ostajemo!“. U posljednje vrijeme Davidov otac Davor zna reći da će se istina saznati i pravda ostvariti ali da se grupa Pravda za Davida neće ugasiti. Ostajemo. Do kraja.

Ja bih dodao: kao savjest, kao vječna straža.

Iako se režim, jer predsjednika kao i vladu entiteta Republike Srpske ne vidim drugačije nego kao udruženu političku grupu s ciljem ostvarenja vlastitih (materijalnih) interesa koja pod krinkom zaštite srpskog etnosa (ne, čak, ni društva u RS kao cjeline nego samo njegovog srpskog dijela), svim silama trudi da grupu Pravda za Davida razbije, ocrni i diskvalifikuje, služeći se pri tome sredstvima koja mu stoje na raspolaganju, od državnih i sebi naklonjenih medija do profesionalnih internet-huškača, od samozvanih političkih analitičara-uvlakača do (skupo) plaćenih predsjedničkih ili vladinih savjetnika, ipak im to, evo već više od četiri mjeseca, ne polazi za rukom.

Korumpirani ili uplašeni policajac nije policajac

Kako dani prolaze grupa raste ali ja sve više sumnjam da će eventualni ubica ili ubice biti pronadjen/i. U svakom slučaju ne za mandata ove vlade Republike Srpske. Ne zato što policija nije sposobna da riješi, na izgled, jednostavan slučaj. Razlog je isti kao i kada je ubijen inženjer Milan Vukelić, 2007. godine. Ili kada je stradao Nikola Djurovic u saobraćajnoj nesreći 2011.

U oba navedena slučaja kao i u slučaju ubistva Davida Dragičevića, policija i nadležno tužilaštvo rade sa sumnjivim dokazima. Kad je o Davidu riječ najprije jeste bilo tragova droge u krvi žrtve pa ih potom nije bilo, policija najprije tvrdi da ima neoborive dokaze da je David, prije nego što je „skočio ili pao s mosta u rječicu Crkvenu“, opljačkao kuću u banjolučkom naselju Lauš, zatim nema dokaza ni da je bio u toj kući, najprije je očigledno “zadesna smrt” pa je potom ipak riječ o ubistvu. Ovakav rad policije i tužilaštva javnost neminovno upućuje na zaključak da se radi o manipulisanju dokaznim materijalom. Davidov otac i grupa Pravda za Davida idu i dalje tvrdeći da je riječ o svjesnoj zaštiti počinilaca zločina s kojima su u vezi i nadležno tužilaštvo i sam ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske. Policija ove tvrdnje demantuje ali ne dolazi sa stvarnim dokazima iz istrage koji bi dokumentovali da nije riječ o zataškavanju zločina. Nakon svega ne vidim zašto bi korumpirani, ucijenjeni ili uplašeni (sasvim je svejedno) tužioci i policajci sada postupili drugačije nego u slučajevima Vukelić i Djurović pa, za razliku od onda, sada riješili slučaj ubistva Davida Dragičevića!?

Strah koji budi...

Razlika izmedju slučaja Dragičević i pomenuta dva nerazriješna ubistva je formiranje grupe za Pravda za Davida na čijem čelu stoje otac i majka ubijenog mladića. Nevjerovatnom upornošću i vjerom u (konačnu) pobjedu pravde (dobra nad zlom) oni oko sebe okupljaju ne samo onih stotinu ili dvije ljudi koji svakodnevno dolaze na Davidov trg nego i hiljade drugih roditelja koji ovaj dogadjaj prate putem socijalnih i nerežimskih medija i dijele s njima strah za sudbinu vlastite djece. Na socijalnoj mreži Fejsbuk grupa je narasla na preko 320 hiljada članova. Te ljude ujedinjuje strah. Ne samo strah da će im dijete biti ubijeno „na pravdi boga“, nego možda još više strah da će im djeca završiti u začaranom krugu droge, kriminala i konačno, smrti, u krugu o kojem govori Davidov „Klinac iz geta“. Opravdan je to strah ljudi koji su se odjednom probudili iz sna o etničkom blagostanju i našli se u stvarnosti u etičkoj kaljuzi u kojoj je režim društvo podijelio na raj i pakao, na one iz blagoslovene RS-etnije i na one iz geta. Krug probudjenih je sve širi kako se povećava svijest ljudi o životu u getu.

...i strah koji parališe

Najveća prepreka u mobilisanju ljudi da podrže grupu Pravda za Davida čini se da je takodje strah ali onaj drugi, onaj koji režim godinama sije. Strah od promjene, strah od neprijatelja koji je svuda oko nas i samo čeka trenutak kad će da proguta Republiku Srpsku sa svima nama u njoj. Jedini zaštitnik od tog nevidljivog neprijatelja je režim koji ti zauzvrat sisa krv na slamku i zavlači ruku u džep otimajući ti posljednju paru u zamjenu za fiktivnu zaštitu. Taj strah ljude parališe i čini ih apatičnim i malodušnim.

Rodjak iz Banjaluke mi se neki dan ovako pravda kad sam ga upitao gdje je on u cijeloj toj priči oko Davida.

„Ne znam kome da vjerujem, vlast kaže jedno, opozicija drugo, nisam pametan...“, kaže. Ja ćutim, a on se kao meškolji, neprijatno mu, pa me pita šta ja o tome mislim.

Kažem mu: Upitaj sebe. Pitaj se da li vlast, ustrojena po dejtonskom ustavu, u Bosni i Hercegovini kao i u Republici Srpskoj generiše korupciju, nepotizam i svakojaki kriminal? Da li misliš da bar jedna garnitura vlasti u RS od rata na ovamo nije bila korumpirana? Pitaj se da li je sadašnji režim u tim nečasnim radnjama otišao najdalje pa sad već i neprikriveno namiješta milionske tendere za “kumovske” firme? Pitaj se otima li ovaj režim zemljište, bilo društveno, bilo privatno i gradi li najskuplje puteve na svijetu? Vidiš li da uski krug primitivaca udružen sa režimom muze budžet Republike Srpske, u koji idu tvoje poreske pare, kao otpisanu kravu-muzaru? Vidiš li redove mladih ljudi, koji su sve pobrojano i još više od toga vidjeli i iskusili na vlastitoj koži, pa pred slovenačkim konzulatom čekaju na dozvolu za bijeg iz tvoje nedodjije? Vidiš li, na kraju, dilere drogom pred školama u koje će sutra ići tvoji unuci?

Ja znam da ti to sve vidiš i znam šta misliš i osjećaš ali te strah blokira pa ne smiješ to što misliš glasno da kažeš. A kad dodju po tebe ili po tvoje dijete, da parafraziram onog njemačkog pastora, tada će biti prekasno: tad više neće biti nikog da se zauzme za tebe.

(Buka)