Odnos sa Srbijom javno korektan

Dodik svaki mjesec pored Vučića pljuje na državu od koje uzima pare i kupuje hranu za unučad, patrijarh 113% entitet javno naziva najmlađom srBskom državom, Nikolić javno poručuje da trebaju polako, kao zmija uz drvo, raditi na odcjepljenju teritorije BiH, kompletna vlada srbije otvoreno slavi Mladića... Šta očekuješ Ivaniću???! Bakiru je prošao rok, zadnji mandat, svako ko dođe na njegovo mjesto će biti 100 puta veći mangup i ima da vas začepi i postavi na mjesto na najmanju provokaciju, u to budi siguran.

Ej bre muslimani, dzaba vam je, Republika Srpska je nasa i vi ne mozete govoriti u njeno ime. Nista nije vjecno pa ni dejtonska bih koja ce se raspasti usljed nemogucnosti samoodrzanja. Raspali su se mnogo veci od vas : SSSR,,SFRJ, i mnoge druge. Raspastcete se i vi. Ne mozemo zajedno. Svakom svoje.,zenica i Kladsnj nisu moji i ne zelim ih a vi bi ste prisvojili sto je moje. Nemoguce

E moj re sad vidim stvarno da si nepismen.moras da pises i citas sedam dana cirilicu ,pa onda sedam dana da citas i pises latinicu.ako nisi naucio dodi ja cu te besplatno nauciti.aferim re.

Meni izgleda da je Ivaniću krivo što Čović i Izetbegović nisu zametnuli svđu ,pa je sada priziva.

Htjeli ste vi prigrabiti bih ,ali niste uspjeli.bih opstal i uvijek ce biti dok je boga i svijeta nek vam bude jasno svima.

Muslimani se ovdje koriste da bi se Srbima bacila prasina u oci sta se stvarno desava na terenu. Stvaranja velike Hrvatske na stetu ponajvise Srba u BiH. Muslimani su samo mantija.

Srbima ce mnogo vremena trebat da shvate I prihvate istinu. Mnogooooo! Citajte malo izmedju redova.Ko su vam vodje ? Sta su radili? Za koga? Za sto? Dodik radi ono sto je Karadzic poceo. Prodaja i predaja Hrvatima sve sto je Srbsko!!!!

Kakve veze ima ko pjeva i ko investira i ko je suvlasnik srpske avio kompanije? Pa najvaznije u svemu je da to nisu muslimani iz Sarajava. A to sto muslimani iz belog sveta investiraju u London , Njujork ili Beograd ne pokazuje nista. Kakve veze ima sarajevski musliman sa Arapinom prepunim petro dolara? Da ima veze arapin bi investirao u tamni vilajet. Nemojte okolišavati. I relativizirati.

E moj Popariću ti ne razumijes najbolje situaciju. Ovdje se govori o Bakirovoj orijentalnoj glavi ne zato što je plava pa kao liči na evropsku, nego o mračnim islamističkim idejama koje dolaze iz te glave. Kakve veze ima kako neko izgleda, riječ je o anadolskim orijentalnim snovima koje sanja babo i njegov sin.

Cuj to nece Bakir pristat na kompromis hehehe pa po tvom kompromisu Bosna bi trebala pokloniti zemlju Srbiji..... Sto Srbija ne pristane na kompromis pa kaze eto neka bude kako Bakir kaze? Lahko vam je tudze davati sto ti nedas komad svoje zemlje ili tvoj predsjednik Dodik? P.S. nisam clan ni simpatizer ni jedne stranke u BiH da se mene pita ja bih vas poklonio Srbiji i Hrvatskoj a Bakira bi poslao u Indiju nek radi za jedan dolar na dan....

Vidi koje resurse koristi srbija od Rs a nikakvu naknadu za to ne placaju dok narod u RS jedva sastavlja kraj sa krajem. Dosta je vise preko nasih ledja razvijanje srbije.

Naj veci Problem bakirov sto SE jadan umislio da je BiH drzava i neka sila a nezna da je nema postoji RS i federacija

JURICA PAVIČIĆ: KAKO SAM U JESEN 1993. NA SVILAJU SHVATIO ŠTO JE TO REPUBLIKA HERCEG-BOSNA 'Mi njima prodajemo naftu. Oni nama metke' Kad je prije samo devet dana u Haagu donesena presuda kojom je vođa vojske bosanskih Srba Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor zbog ratnih zločina, na dvama stranama postjugoslavenske etničke demarkacije ta je presuda dočekana - očekivano - oprečnim reakcijama. U Federaciji BiH, ali i u Hrvatskoj, presuda je dočekana sa samorazumljivom zadovoljstvom. Hrvatske su novine podsjećale na Mladićev krvavi zapovjedni put, pisale o pravdi koja je stigla kasno, ali slasno te isijavale zadovoljstvom što je međunarodno sudište osudilo čovjeka kojeg Srbija sama ne bi nikad sudila. U Srbiji i Srpskoj reakcije su bile oprečne. S ogorčenom su se izjavom javili Dodik i Vulin, rusofilske udruge i desničarske Dveri. Novine su pisale da je Haag antisrpski sud koji propušta kazniti Bošnjake i Hrvate. S osuđenim oficirom solidarizirali su se Akademija i vrh Crkve (patrijarh Kiril), a nogometni su navijači na dvama utakmicama lige UEFA istakli transparente podrške “đeneralu”. Hrvatski su mediji, sasvim s razlogom, zgroženo pisali o Srbiji kao društvu koje nije prošlo otrežnjenje, koje nije osvijestilo zločine 90-ih niti je u stanju otresti se nacionalističke ideologije. Samo devet dana kasnije, sve nam te reakcije izgledaju kao gorka poruga povijesti. Jer u tih devet dana uloge su se obrnule. Obrnule su se, pri čemu je igrokaz ostao isti, a tekst nepromijenjen. Jer samo devet dana kasnije isto je sudište s istim tamnim togama u istoj dvorani donijelo još jedan pravorijek koji podvlači crtu za bosanskim ratom 90-ih. A reakcije na presudu izgledaju kao “remake” onih prošlotjednih, samo s promijenjenim ulogama. Ovaj put, Sarajevo je ono koje je presudu dočekalo sa samorazumljivim zadovoljstvom, kao pravdu koja je stigla kasno, ali slasno. Reakcije su u Hrvatskoj, pak, gotovo istovjetne kao one nedavne u Srbiji. Mediji, državna i privatne televizije zapomažu i nariču nad haaškom nepravdom, s ogorčenim se izjavama javljaju veterani, gradonačelnici, saborski zastupnici i desničarske udruge. Novine pišu da je Haag antihrvatski sud koji propušta Srbe i Bošnjake. Na haašku su presudu kao na nepravdu pociknuli Akademija i povjesničari, a da imitacija srpskog “scenarija” bude potpuna pobrinuli su se osječki navijači koji su haaškom samoubojici podigli transparent. U neku ruku, hrvatske su reakcije bile čak i gore od srpskih, jer u Beogradu nitko nije razmatrao zamisao da u parlamentu osuđenom ratnom zločincu održi minutu šutnje niti je predsjednik vlade sazvao presicu u kojoj je stao pobijati presudu suda Ujedinjenih naroda. Smije li se, dakle, po analogiji zaključiti kako je i Hrvatska društvo koje nije prošlo otrežnjenje, koje nije osvijestilo zločine 90-ih niti je u stanju otresti se nacionalističke ideologije? Odgovor se sam daje. A u cijeloj priči oko presude vezane uz političku tvorevinu zvanu HR Herceg-Bosna najgluplje je to što se hrvatska politička javnost danas unisono zbija u obranu politike o kojoj ni 90-ih nije mislila ništa dobroga. Jer - uvijek nanovo vrijedi podsjećati - i 90-ih je svakom razboritom bilo jasno kako je politika koju je jedan dio HDZ-a vodio u BiH bila u ratnom smislu kontraproduktivna, u političkom samoubilačka, u moralnom odurna, a zakonskom kriminalna. I tada je bilo jasno da je to politika s kojom Hrvatska zabija nož u leđa (tada još) jedinom oružanom savezniku, s kojom je raspršila i oslabila vlastite vojne snage, produljila rat za barem dvije godine, dovela sebe na sam rub međunarodnih sankcija te se u globalnoj percepciji pretvorila iz neupitne žrtve u tek još-jednu-od antipatičnih nacionalističkih državica koje se kolju. Bila je to politika zbog koje se Hrvatska dovela u situaciju da moralno i zakonski odgovara za razmjere zlodjela kakvi nisu postojali s ove strane Dinare, Kamešnice i Save. Jer Hrvatska 90-ih sasvim sigurno nije bila bajno mjesto, bila je to zemlja u kojoj su se dogodili i Lora i Kuline i Medački džep, ali ipak nije bila zemlja koja inovjerce organizirano deportira u konclogore niti zemlja koja sustavno, mehanizacijom ruši bogomolje i sravnjuje povijesne jezgre gradova. Podupirući HRHB, Hrvatska je to postala. Najgore je to što mišljenje koje ovdje iznosim 90-ih nije bilo nimalo avangardno. To nije bio stav koji je 90-ih u Hrvatskoj zastupala malobrojna, elitna “druga Hrvatska” ili majušna kontrakultura izoliranih pacifista. Mišljenje o hrvatskoj politici u BiH kao o poraznoj, kriminalnoj pogrešci bilo je tada masovno prisutno u Hrvatskoj, a zastupali su ga lijeva i desna opozicija i dobar dio HDZ-a. To mišljenje ujedinjavalo je pravaše i esdepeovce, Feral Tribune i Zagrebačku nadbiskupiju, znatan dio HDZ-a, civilno društvo i gotovo sve novine. Da je tomu tako jednako su smatrali i Račan i Hasanbegović, i Manolić i Ivo Banac, i Arkzin i bosanski fratri, i Karamarko i HOS. Zbog te politike Stipe Mesić je napustio HDZ, protiv nje je kardinal Kuharić pisao otvoreno pismo, a Slavko Goldstein je zbog nje sročio poziv Franji Tuđmanu da dâ ostavku. U međuvremenu objavljeni transkripti pokazuju da je ta politika i u samom HDZ-u bila izvor ozbiljne nelagode te da je u svom izvorištu imala spoj privatnih antimuslimanskih predrasuda Franje Tuđmana te zemljačkih interesa grupe hercegovačkih političara. Kad je nakon preduge dvije godine ta politika 1994. revidirana Washingtonskim sporazumom, u Hrvatskoj je i lijevima i liberalnima i desnima laknulo, a Hrvatska je u manje od 12 mjeseci dobila rat. Kad se sve to ima na umu, utoliko je neshvatljivije što se današnja Hrvatska od Vlade do televizije i od novina do Akademije i nogometnih navijača zajapureno svrstava iza takve politike koja je po naciju bila štetna, a usput i kriminalna. Hrvatska danas nije kadra razgovarati o svojoj bosanskoj politici čak ni onoliko trezveno koliko je bila kadra usred rata 1993., kad su srpski položaji bili onkraj Velike Gorice, u Okučanima i Ružiću. To samo svjedoči do koje su mjere šatoraška revolucija, Crkva i mediji u današnju Hrvatsku utisnuli represiju, strah i zabranu mišljenja. Rat 90-ih postao je u Hrvatskoj nedodirljiva sveta krava u najgorem smislu riječi, a ta nedodirljivost tiče se aspekata koji su čak i u samom ratu bili tema otvorene debate. Na kraju puta, postali smo zemlja koja s tronutošću pali šterike osuđenom ratnom zločincu. Od oslobađajuće presude Gotovini i Čermaku pa sve do danas, veterani i hrvatska konzervativna politika mahali su presudom za Oluju kao nekom vrstom legalističke metle kojom su priječili i ma kakav razgovor o kontroverzama hrvatskog ratovanja ‘90-ih. Taj argument sad bi im mogao zapeti u grlu. Naime, isti sud koji im je bio dobar (a Srbima loš) kad je oslobodio zapovjednike Oluje, sada je pravomoćno za zločinački urotnički pothvat osudio nikog drugog doli - Franju Tuđmana. Ukratko, čovjek po kojem se u Hrvatskoj zovu aerodrom i studentski domovi, ulice i trgovi te kojem su u nizu hrvatskih gradova i sela podignuti kipovi sada je formalno kriminaliziran pravomoćnom presudom suda Ujedinjenih naroda. Stoga bi se doista moglo postaviti pitanje legalističke dosljednosti - treba li, naime, društvo koja je svesrdno prigrlilo presudu za Oluju ‘95 sada isto učiniti i s ovom? Ne bi li trebalo, u skladu s legalizmom, sada poskidati sve te spomenike, preimenovati trgove i aerodrom? I ako to ne činimo, po čemu se razlikujemo od navijača Zvezde koji s banerom na okuci prkose “antisrpskom tribunalu”? Ovo pitanje nije samo pitanje iz apstraktne etike. Ono je istodobno i realpolitičko pitanje. U idućim desetljećima prijateljski će i neprijateljski državnici slijetati na aerodrom koji drži francuski koncesionar, a koji se zove po čovjeku iz pravomoćne presude. U idućim desetljećima, Hrvatska će svijetom ići s tim biljegom. O čemu god Hrvatska imala mišljenje - bio to Piranski zaljev, digitalna agenda ili poljoprivredna politika EU - to će mišljenje biti inficirano, bit će to mišljenje zemlje koja je u parlamentu održala minutu šutnje pravomoćno osuđenom, koja se presicama svađala sa sudom Ujedinjenih naroda te kojoj se aerodrom zove po čovjeku iz presude tog suda. Hodat ćemo okolo s biljegom na obrazu, a ako želimo saznati kakav je to osjećaj - nije problem: pitajmo Srbe. Oni to znaju. A dok ovo pišem, pada mi na pamet jedan trenutak iz ratne jeseni 1993. U tom trenutku ja sam vojnik 6. splitske pukovnije i noćim na bojišnici, u nekoj seoskoj dalmatinskoj kući na obroncima Svilaje. Tih tjedana front je miran, no povremeno se ipak puca, a prijeko - na srpskoj strani - opjevani su Baljci i Mirlovići iz kojih nas katkad roknu minobacačem. U seoskoj kući od bloketa preko agregata gledamo TV. Na TV-u je dnevnik. A na dnevniku, prilog o političkom susretu dvojice budućih aktera optužnica - Radovana Karadžića i Jadranka Prlića. Susreli su se u Livnu, s onu stranu Kamešnice, ni pola sata autom od točke na kojoj sam ja tada bio. Prilog je izvještavao da su lider RS-a i lider Herceg-Bosne - citat - “u srdačnom razgovoru dogovarali gospodarsku suradnju”. Netko od muških u maskirnim trlišima koji su sjedili oko mene zgurani u seoskoj kući utom je jetko primijetio. “Mi njima prodajemo naftu. Oni nama metke. Oni će s tom naftom vozit tenkove. A mi s tim mecima pucat na njih.” Nikad - ni do dandanas - nisam čuo bistriju i jezgrovitiju ocjenu onog što se zvalo Republika Herceg-Bosna.

Neka Srbija ostavi Bosnu na miru.......

Pa nad SE mogo SA njima postici dogovor i ako postignete preko noci odkazu takav mu je i babo bio

Kao sto Dodik rece da mu ne smeta Peljeski most tako ni Bosnjacima ne smeta granica oko Rudog.

Mladene, muslimani se ponašaju po principu - neka komšiji crkne krava. Od potpuno racionalnog i razumnog prave iracionalno i svima stavljaju omču oko vrata a ponajviše sami sebi. I to traje još od vremena onog fundamentaliste Alije Izrtbegovića koji je svojevremeno posijao sjeme i sad je ono niklo ne samo kod njegovog sina nego i kod mnogih sljedbenika te fundamentalističko-islamističke ideje. Nije problem što je tamo neki Bakir nekooperativan i što jedno radi a drugo misli. Takvi su i oni koji ga javno kritikuju a tajno bi radili i rade isto što i on. Kakva je razlika između nekog aparatčika Bećirovića iz Lagumdzijine partije ili nekog iz SBB pa čak i muslimana iz DF u odnosu na Bakira? Nikakva. I oni senisto ponašaju i otrovne strele šalju prema bilo kakvoj ideji koja dolazi iz BG ili BL! I zato imamo takvo stanje koje je Ivanić odlično okvalifikovao i naslutio šta u svojoj orijentalnoj glavi smišlja Bakir taj sljedbenik rigidne Erdoganovske politike. Nikad to što oni zovu BiH neće biti ono što sarajevo koje bazdi na ćevape i ratluk misli. Nikad. Nema veze granice, posjete , sastanci, kiseli osmijesi... Oni prizivaju Istanbul i Teheran a ne vide dalje od Trebevića. Samo čitajte Andrića i sve će biti jasno.

Ko je tebi ivanicu dao pravo da pricas u ime bosnjaka,kad uvijek govoris i diskutujes protiv njih.ja te nisam nikad cuo da si pozitivno govorio o bosnjacimma i uvijek u negativnom smislu.