Prinova u padoku Jovanovića

Zbog svega toga Semberci su gajili najbolje konje: za poljoprivredne poslove, za vuču, za jahanje i trke. U neko vrijeme imali su na hiljade konja, pa su i u vojsci bili najbolji konjanici. Bilo je čilaša, zekana,dorata, mrkova i drugih rasa.

Prije nešto više od stotinu godina u ovoj ravnici nastala je i popularna pjesma „Ah, moj Doro“, a onda su došla moderna vremena, pa su konji potisnuti. Ostalo je tek nekoliko desetina grla. Zahvaljujući entuzijastima sada između dvije rijeke ima nešto više od stotinu konja, uglavnom rasnih.



Skoro je da nije bilo štale a da nije imala po koje ždrijebe Ove 2017. godine u cijeloj Semberiji samo su dva ždrjebeta. Jedno od njih je u padoku Stanislava Jovanovića u Popovima. I to ženka. Za sada bez imena.

Ova mala ljepotica stara je tri mjeseca, punokrvna je, jer je otac pobjednik mađarskog derbija i drži drugi rekord svih vremena na budempeštanskom hipodromu. Njena mati Sneža je kobila iz Vojne ustanove „Karađorđevo“, a ždrijebe će ime dobiti, kako su pravila u konjarstvu, kada napuni osamnaest mjeseci.

''Ime će joj dati kum i biće uvedeno u matične knjige. Ime će moprati počinjati slovom kojim počinje i ime njene majke, dakle sa slovom „s“, kaže Stanislav.



Ždrijebe ima sve predispozicije rasnog trkaćeg konja. Dobro je građena i naslijedila je sve dobre osobine roditelja, posebno oca iz Budimpešte.

''Ima duge noge, pravilna prsa i sve proporcije dijelova tijela su kao iz udžbenika'', kaže Jovanović.

Kada odraste, Jovanovića ždrijebe će otići u Budimpeštu na trening, pa se zato, s razlogom, i očekuje da će i ona, kao nekada i njen otac šampion, juriti kao vjetar na evropskim hipodromima.

Ipak, proći će dosta vremena, a Drinom i Savom proteći će mnogo vode, dok ponovo semberskom ravnicom ne budu galopirali i kasali čilaši, mrkovi, zekani... Dok ponovo ne bude konja koji će da jure.

BN/Tihomir Nestorović