Besjeda Matije Bećkovićeva
Prvenac Nikolaja Velimirovića Religija Njegoševa proročka je knjiga o Njegošu, a ispostavilo se i prva ne samo o Njegošu nego i o samom Nikolaju i prvi tropar ispevan obojici. Ovim rečima sinoć je u šabačkom pozorištu započeo pjesnik i akademik Matija Bećković, pošto je iz ruku episkopa šabačkog dobio književnu nagradu "Sveti vladika Nikolaj Velimirović", koju je tek ustanovila eparhija šabačka Srpske pravoslavne crkve.
Srbija
"U njoj se njegoševskim nadahnućem Pustinjak lelićski nadpevavao sa Pustinjakom cetinjskim, vladika žički i ohridski sa vladikom i gospodarem crnogorskim", rekao je Bećković.
"Dva crnorisca, dva otščelnika, dva đaka Tihog Preblagog Učitelja u koga su se obukli obojica, a gde god su dvojica tu su i Sveta Trojica. Stihovima Preblagom Tihom Učitelju jedan je zakrovio Luču mikrokozma, a drugi započeo knjigu Religija Njegoševa. Nikolaj u Njegošu nije video samo sabrata, sapesnika i saplemenika nego i sebe sama i kako sam kaže „njegovu dušu ovaplotio u sebi.
Odmah je mladi docent Bogoslovskog fakulteta u Beogradu napisao reči koje se mogu tumačiti i kao najava Njegoševe kanonizacije:“U novijoj srpskoj istoriji nema ličnosti koja bi se u pogledu svoje religioznosti mogla meriti s Njegošem... Kad bi se, kalendarskim jezikom, karakterisala njegova priroda – on bi se mogao nazvati Njegoš Velikomučenik."
Kad se Velikomučenikom mogao nazvati tada, kakvim li bi se tek Velikomučenikom i s koliko više prava mogao zvati sada, kad se na životno martirstvo nadodalo posmrtno postradanje, a velikomučeništvo pretrpeli i trpe obojica. Njihova žitija se prepliću i susreću, a stradanja, oporočavanja i opanjkavanja nisu prestala do današnjeg dana. Nikolaja su zamalo hajduci kidnapovali još u kolevci, a na Njegoša je Had sa prokletstvom rikao otkad se rodio. Obojica su nazivani jereticima i bezbožnicima, odricana im je i crkvenost i pobožnost, nazivani su neprijateljima, zločincima, genocidnim pesnicima, izdajnicima svoga naroda.
Vladika Nikolaj je valjda jedini `antisemita i fašista` na svetu koji je bio rob u logoru Dahau. Njegoš je uspeo da sa onog sveta počini nečuvene zločine na ovom svetu. A kad se tako govore i misle o najvećima, šta li tek misle o nama ostalima. Kakvi li su najgori kad su ovakvi najbolji sinovi našeg naroda?
Protiv Nikolaja je donosilo rezolucije čak i svešteničko udruženje, a vest da je preminuo nije objavilo ni Pravoslavlje.“Njegoš je sahranjivan osam puta, njegova grobna crkva je srušena. Nikolaj se tek pošto je izgrađena Kuća cveća domogao ćivota i Lelića. I Crkva je Njegoša prepuštala književnicima, a književnici ga u svoje društvo nisu primali činoodevena. Nikolaju pak nikad nisu dali da izađe dalje od porte i priviri u književnost i književni život.

Ukupno delo Svetog vladike Nikolaja, prema rečima prvog dobitnika nagrade nazvane imenom genija iz Lelića "je najduže nadahnuće i najraskošnija omilitika otkad je srpskog jezika, srpskih pesnika i besednika. Oni koji su ih progoniili nisu ni slutili da im pletu nesvenljive vence, kuju oreole, ispisuju žitija i premeštaju ih na ikone. Najmanji su ih ponižavali, a najveći proslavljali i uvažavali".
Skerlić je napisao za Njegoša da je „najdublji i najjači duh među srpskim piscima, a za Nikolaja da „nije manje interesantan od cetinjskog vladike“.
Slobodan Jovanović je kazao da je Njegoš „jedini gorostas među našim književnicima“, a Vladiku Nikolaja ubrojio među najznačajnije ličnosti našeg javnog života.
“Pupin je za Njegoševe stihove vezivao svoje najveće naučne izume, a Nikolajev rad upoređivao sa radom Svetog Save. Isidora je napisala knjigu najdublje odanosti Njegošu, a u njoj se pozivala na Nikolajevu moćnu odbranu originalnosti Luče mikrokozma. Milovan Đilas je rekao da je Njegoš “sev naše munje u kosmosu, u čovečanstvu“, pozivajući se u drugoj, pravoj knjizi o Njegošu na Isidoru i Nikolaja.
„Vladika Njegoš predstavlja veliki praznik u životu srpstva. On stoji usamljen među ostalim znamenitim Srbima bez prethodnika i sledbenika. Njegov jedini prethodnik jeste donekle velika duša srpskoga naroda izražena u narodnoj poeziji.“
Nikolajeve reči o Njegošu odnose se i na njega. Istina, on je imao prethodnika u Njegošu, a naslednike imaju obojica u najuglednijim sinovima Srpske pravoslavne crkve.
Jedan od onih koji je i za Nikolaja i za Njegoša i za srpsku poeziju najviše učinio a najmanje govorio je Vladika Lavrentije i utoliko mi je ovo priznanje važnije i milije, poručio je Bećković.
"Kad je prvi put posle Drugog svetskog rata objavljena Religija Njegoševa, Lavrentije je bio episkop moravički i glavni urednik ovog izdanja. Tada se Patrijaršija SPC nalazila u ulici 7. jula. Kao episkop u Nemačkoj, štampao je Nikolajeva sabrana dela i ilegalno ih unosio u Srbiju. Podigao je i Soko grad i u njemu bronzanog Nikolaja i hram poezije posvećen Desanki Maksimović. Za sve ove podvige šabačko-valjevske, a potom Šabačke eparhije, za veliki glas na koji je izašao Glas crkve, najpismenija ruka bio mu je obdareni đakon Ljubomir Ranković, priređivač Nikolajevih i sabranih dela tolikih drugih velikana.
O dvestagodišnjici Njegoševog rođenja, današnji mitropolit crnogorski koji sedi u Njegoševoj stolici - podsetio je laureat nagrade za delo "Prahu oca porzije", upisao je Njegoša kao Lovćenskog tajnovidca u diptih svetih Srpske crkve i premestio ga na ikonu. Učinio je to onako kako je sinovac Vladika Rade proglasio za svetitelja svoga strica svetog Petra Cetinjskog. Napisao je, kaže, Žitije mitropolita Petra Drugog, ispevao tropar i akatist.
Pridružio sam se ovom činu spevom Prahu oca poezije. Ispunilo se vreme da se o 170-godišnjici Gorskog vijenca, koji je posvećen Prahu oca Srbije, zauvek spoje prah Oca Srbije i prah Oca poezije.
(BN/V. Mitrić)
"Dva crnorisca, dva otščelnika, dva đaka Tihog Preblagog Učitelja u koga su se obukli obojica, a gde god su dvojica tu su i Sveta Trojica. Stihovima Preblagom Tihom Učitelju jedan je zakrovio Luču mikrokozma, a drugi započeo knjigu Religija Njegoševa. Nikolaj u Njegošu nije video samo sabrata, sapesnika i saplemenika nego i sebe sama i kako sam kaže „njegovu dušu ovaplotio u sebi.
Odmah je mladi docent Bogoslovskog fakulteta u Beogradu napisao reči koje se mogu tumačiti i kao najava Njegoševe kanonizacije:“U novijoj srpskoj istoriji nema ličnosti koja bi se u pogledu svoje religioznosti mogla meriti s Njegošem... Kad bi se, kalendarskim jezikom, karakterisala njegova priroda – on bi se mogao nazvati Njegoš Velikomučenik."
Kad se Velikomučenikom mogao nazvati tada, kakvim li bi se tek Velikomučenikom i s koliko više prava mogao zvati sada, kad se na životno martirstvo nadodalo posmrtno postradanje, a velikomučeništvo pretrpeli i trpe obojica. Njihova žitija se prepliću i susreću, a stradanja, oporočavanja i opanjkavanja nisu prestala do današnjeg dana. Nikolaja su zamalo hajduci kidnapovali još u kolevci, a na Njegoša je Had sa prokletstvom rikao otkad se rodio. Obojica su nazivani jereticima i bezbožnicima, odricana im je i crkvenost i pobožnost, nazivani su neprijateljima, zločincima, genocidnim pesnicima, izdajnicima svoga naroda.
Vladika Nikolaj je valjda jedini `antisemita i fašista` na svetu koji je bio rob u logoru Dahau. Njegoš je uspeo da sa onog sveta počini nečuvene zločine na ovom svetu. A kad se tako govore i misle o najvećima, šta li tek misle o nama ostalima. Kakvi li su najgori kad su ovakvi najbolji sinovi našeg naroda?
Protiv Nikolaja je donosilo rezolucije čak i svešteničko udruženje, a vest da je preminuo nije objavilo ni Pravoslavlje.“Njegoš je sahranjivan osam puta, njegova grobna crkva je srušena. Nikolaj se tek pošto je izgrađena Kuća cveća domogao ćivota i Lelića. I Crkva je Njegoša prepuštala književnicima, a književnici ga u svoje društvo nisu primali činoodevena. Nikolaju pak nikad nisu dali da izađe dalje od porte i priviri u književnost i književni život.
Ukupno delo Svetog vladike Nikolaja, prema rečima prvog dobitnika nagrade nazvane imenom genija iz Lelića "je najduže nadahnuće i najraskošnija omilitika otkad je srpskog jezika, srpskih pesnika i besednika. Oni koji su ih progoniili nisu ni slutili da im pletu nesvenljive vence, kuju oreole, ispisuju žitija i premeštaju ih na ikone. Najmanji su ih ponižavali, a najveći proslavljali i uvažavali".
Skerlić je napisao za Njegoša da je „najdublji i najjači duh među srpskim piscima, a za Nikolaja da „nije manje interesantan od cetinjskog vladike“.
Slobodan Jovanović je kazao da je Njegoš „jedini gorostas među našim književnicima“, a Vladiku Nikolaja ubrojio među najznačajnije ličnosti našeg javnog života.
“Pupin je za Njegoševe stihove vezivao svoje najveće naučne izume, a Nikolajev rad upoređivao sa radom Svetog Save. Isidora je napisala knjigu najdublje odanosti Njegošu, a u njoj se pozivala na Nikolajevu moćnu odbranu originalnosti Luče mikrokozma. Milovan Đilas je rekao da je Njegoš “sev naše munje u kosmosu, u čovečanstvu“, pozivajući se u drugoj, pravoj knjizi o Njegošu na Isidoru i Nikolaja.
„Vladika Njegoš predstavlja veliki praznik u životu srpstva. On stoji usamljen među ostalim znamenitim Srbima bez prethodnika i sledbenika. Njegov jedini prethodnik jeste donekle velika duša srpskoga naroda izražena u narodnoj poeziji.“
Nikolajeve reči o Njegošu odnose se i na njega. Istina, on je imao prethodnika u Njegošu, a naslednike imaju obojica u najuglednijim sinovima Srpske pravoslavne crkve.
Jedan od onih koji je i za Nikolaja i za Njegoša i za srpsku poeziju najviše učinio a najmanje govorio je Vladika Lavrentije i utoliko mi je ovo priznanje važnije i milije, poručio je Bećković.
"Kad je prvi put posle Drugog svetskog rata objavljena Religija Njegoševa, Lavrentije je bio episkop moravički i glavni urednik ovog izdanja. Tada se Patrijaršija SPC nalazila u ulici 7. jula. Kao episkop u Nemačkoj, štampao je Nikolajeva sabrana dela i ilegalno ih unosio u Srbiju. Podigao je i Soko grad i u njemu bronzanog Nikolaja i hram poezije posvećen Desanki Maksimović. Za sve ove podvige šabačko-valjevske, a potom Šabačke eparhije, za veliki glas na koji je izašao Glas crkve, najpismenija ruka bio mu je obdareni đakon Ljubomir Ranković, priređivač Nikolajevih i sabranih dela tolikih drugih velikana.
O dvestagodišnjici Njegoševog rođenja, današnji mitropolit crnogorski koji sedi u Njegoševoj stolici - podsetio je laureat nagrade za delo "Prahu oca porzije", upisao je Njegoša kao Lovćenskog tajnovidca u diptih svetih Srpske crkve i premestio ga na ikonu. Učinio je to onako kako je sinovac Vladika Rade proglasio za svetitelja svoga strica svetog Petra Cetinjskog. Napisao je, kaže, Žitije mitropolita Petra Drugog, ispevao tropar i akatist.
Pridružio sam se ovom činu spevom Prahu oca poezije. Ispunilo se vreme da se o 170-godišnjici Gorskog vijenca, koji je posvećen Prahu oca Srbije, zauvek spoje prah Oca Srbije i prah Oca poezije.
(BN/V. Mitrić)
Komentari (0)
Budite prvi koji će ostaviti komentar na ovu vijest.
Ostavite komentar
Komentari se objavljuju nakon odobrenja moderatora.